Zašto izolirati?

50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća došlo je do naglog razvoja stambene izgradnje što je rezultiralo izgradnjom velikog broja zgrada koje su danas registrirane kao veliki potrošači energije i koje je potrebno sustavno obnavljati.

Trend se, doduše u slabijem intenzitetu, nastavio i 70-ih godina. Sve su to vremena jeftine energije kad se nije pretjerano razmišljalo o potrebi propisne toplinske zaštite zgrada.

Rezultat je taj da su danas sve te zgrade (, a uopće ne govorimo o zgradama izgrađenim prije 50-ih godina!) ogromni potrošači energije i nikako ne zadovoljavaju suvremene zahtjeve u pogledu barem minimalne toplinske zaštite i uštede energije.Radi se o neracionalno velikoj potrošnji svih tipova energije, u prvom redu energije za grijanje, ali porastom standarda sve više i za hlađenje zgrada.Kad spominjemo podatak od oko 85% neizoliranih zgrada, pod tim zgradama podrazumijevamo one s prosječnom potrošnjom energije za grijanje prostora od 150-200 kWh/m². Usporedimo li taj podatak s nastojanjima Europske unije kojom se sve više teži izgradnji niskoenergetskih objekata čija potrošnja spomenute energije ne premašuje 30 kWh/m² (!), tada lako možemo vidjeti o kolikoj se razlici radi.Prema Tehničkom propisu ograničava se potrošnja topline za stambene zgrade (ovisno o faktoru oblika zgrade fo) grijane na temperaturu 18ºC ili višu - od 51,31 kwh/m² do 95,01 kWh/m².

Prvi službeni propis o toplinskoj zaštiti zgrada pojavio se tek 1970. pod nazivom “Pravilnik o tehničkim mjerama i uvjetima za toplinsku zaštitu zgrada”. Njime su prvi puta određene najveće dozvoljene vrijednosti koeficijenta prolaska topline “k” za pojedine građevne dijelove za određenu klimatsku zonu.

1980.  pojavljuje se norma JUS U.J5.600 Toplinska tehnika u građevinarstvu, tehnički uvjeti za projektiranje i građenje zgrada koja donosi nove, više zahtjeve u pogledu toplinske zaštite.Inovirano izdanje pojavljuje se 1987. godine i tu godinu možemo odrediti kao prijelomnu godinu kad se daleko ozbiljnije pristupilo problematici toplinske zaštite

Do 2005. godine nije bilo nikakvih daljnjih pomaka po pitanju toplinske zaštite. Tek 1. srpnja 2005.  u Narodnim novinama br. 79 objavljuje se “Tehnički propis o uštedi energije i toplinskoj zaštiti u zgradama” s obaveznom primjenom od 1. srpnja 2006. godine, a koji uvodi čitav niz novih, daleko strožih uvjeta po pitanju toplinske zaštite, a koji će shodno europskoj direktivi 2002/91/EC uskoro biti dorađen, te samim time još stroži i detaljniji.

Malo je poznat podatak da se više od 40% energije troši na zagrijavanje zgrada, odnosno grijanje prostorija, u usporedbi s „tek“ 20-30% energije koja se troši u prometu. Oko 30% se troši u industriji.

Uzmemo li u obzir da su ti podaci dobiveni analizom u Zapadnoj Europi i dodamo li k tome da je kod nas više od 80% stambenog fonda apsolutno toplinski neizolirano ili vrlo slabo izolirano, a o slabo razvijenoj industriji da i ne govorimo, taj podatak zasigurno prelazi 50% učešća u potrošnji energije. Temeljem te činjenice nije teško zaključiti kolike rezerve energije možemo stvoriti pravilnim načinom i primjenom toplinske izolacije. „Simptome“ nedovoljne toplinske zaštite u zgradama možemo vrlo lako otkriti na vlastitim objektima: osjetno veća potrošnja energije u odnosu na (slične) objekte, osjećaj nedovoljne topline u prostoriji u kojoj se zimi dosta grije, naglo hlađenje kuće po prestanku grijanja, nepodnošljiva toplina u nekoj prostoriji ljeti, vlaga, plijesan, gljivice na zidovima, uglovima ili iznad prozora i vanjskih vratiju, te konačno kao najdrastičnija posljedica i pukotine u građevnim dijelovima i žbukama.

Cilj toplinske zaštite nije samo ušteda energije, a time i smanjenje troškova već i ostvarivanje povoljne mikroklime, a pod pojmom mikroklima ne mislimo samo na postizanje sobne temperature, već i općenito na osjet ugodnog stanovanja što uključuje i temperature unutarnjih površina omotača prostorija, optimalno strujanje i relativnu vlažnost zraka unutarnjih prostora!

Osim povoljne mikroklime kao cilj možemo navesti sprečavanje nastanka građevinskih šteta kao posljedice procesa uslijed oscilacija temperatura i kretanja vlage unutar konstrukcija. Sprečavanjem građevinskih šteta osiguravamo produljeni vijek trajanja građevine.  Kvalitetnom toplinskom zaštitom utječemo na ono što je naročito aktualno u posljedne vrijeme – zaštitu okoliša. Sprečavanjem građevinskih šteta osiguravamo produljeni vijek trajanja građevine. Izgaranjem fosilnih goriva dolazi naime do oslobađanja velikih količina CO2 što između ostalog rezultira pojavom tzv. efekta staklenika. Očuvanje fosilnih goriva, kao neobnovljivih izvora energija strateško je pitanje svake države.

Uzmemo li u obzir minimalni vijek trajanja građevine od 50 godina (uporabni vijek zgrade u odnosu na uštedu toplinske energije i toplinsku zaštitu – “Tehnički propis o uštedi toplinske energije i toplinskoj zaštiti u zgradama”) i pretpostavku da se kao najčešći energent za grijanje koristi prirodni plin, ispada da će se investicija uložena u toplinsku izolaciju vratiti najmanje 10 puta. Kod skupljih energenata i očekivanom vijeku trajanja objekta od 80 do 100 godina, taj povrat može biti i dvostruko veći.